Dokumentarni film o Olegu Mandiću koji je s 11 godina s mamom i bakom završio u logoru. Pet mjeseci proveo je na odjelu zloglasnog Mengelea, dočekao oslobođenje logora i kao posljednji logoraš zajedno sa svojom obitelji izašao na slobodu. Kaže da je preživio uz sreću i majčinu ljubav.
Film prati njegov ponovni odlazak u Auschwitz gdje se prisjeća svog logorskog života. Bezbrižno djetinjstvo u Opatiji prekinuto je preko noći. Bilo je potrebno tek nekoliko sati da izgubi svoje ime i prezime te postane - broj. U logoru smrti život se svodio na borbu da se dočeka jutro.
Dani provedeni u logoru odredili su mu život. Iako bismo očekivali da ga je ta trauma paralizirala, on osjeća upravo suprotno i kaže da mu je život bio lijep baš zahvaljujući Auschwitzu jer sve loše što je kasnije doživio, nije se moglo usporediti s užasom koncentracijskog logora.
Danas je poznat i kao "dječak koji je posljednji napustio logor Auschwitz". Život je posvetio svjedočenju o holokaustu, kao najvećem zlu koje je čovječanstvo upoznalo. Drži predavanja, piše knjige, aktivan je u promicanju antifašizma. S 90 godina pun je energije i životnih planova.