U svečano okićenoj Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina, koju i ove godine krase cvjetni aranžmani Bečkih gradskih vrtova, u središtu pozornosti nalazi se glazba obitelji Strauß i njihova kruga, ali i brojne novosti koje izlaze iz ustaljenih okvira. Naime, ove godine za dirigentskim pultom najpoznatijeg klasičnog koncerta na svijetu stoji - debitant.
Kanađanin Yannick Nézet-Séguin, koji se, za razliku od većine svojih kolega, pojavljuje s platinasto obojenom kosom i crno nalakiranim noktima, unatoč nestandardnom imidžu već više od 15 godina uspješno surađuje s Bečkom filharmonijom. Njihova je suradnja započela 2010. godine na Mozartovu tjednu u Salzburgu, a ubrzo je uslijedio i poziv orkestra da u posljednji trenutak preuzme i spasi turneju po Sjedinjenim Američkim Državama, čime je njihova povezanost dodatno produbljena.
"Glazba je tu da razveseli sve", kaže Nézet-Séguin. "Ona je dio ljudske naravi." Upravo zato nastoji glazbu približiti što široj publici, a tomu u prilog ide i činjenica da se Novogodišnji koncert putem televizije, radija i streaminga prenosi u oko 150 zemalja svijeta. Program je istodobno lokalno ukorijenjen - bečki - i izrazito globalan, u duhu skladatelja Straußova doba koji su često putovali te svoja iskustva i dojmove pretočavali u glazbu.
Nézet-Séguin poznat je po otvorenosti prema suvremenim glazbenim strujanjima i po zalaganju za raznolikost. Stoga u ovogodišnji program uvrštava i djela skladateljica, pa se na repertoaru nalaze čak dvije skladbe iz ženskog pera iz Straußova vremena. Prva je polka-mazurka Pjesme sirena Josefine Weinlich, koja je sa samo 20 godina u Beču osnovala ženski orkestar te s violinom u ruci njime ravnala na brojnim svjetskim turnejama. Druga je Dugin valcer iz 1939. godine afroameričke pijanistice i skladateljice Florence Price, koja se cijeloga života suočavala s diskriminacijom - kao samohrana majka i kao žena crne boje kože - a tek posljednjih godina dobiva priznanje koje joj pripada.