Dok se vlakom vozi prema dalekom obalnom gradu Algarveu, mladi Portugalac Macário (R. Trepa) svojoj slučajnoj suputnici u vagonu (L. Silveira) pripovijeda o razlozima zbog kojih je nervozan i zbog kojih je morao napustiti Lisabon. Što dalje od grada odlučio ga je poslati njegov ujak i mecena Francisco (D. Dória), a razlog svemu je mladićeva zaljubljenost u privlačnu plavušu Luisu (C. Wallenstein). Macário radi kao računovođa u ujakovoj tvornici, a u Luisu se zaljubio na prvi pogled onog dana kad ju je ugledao u stanu preko puta njegovog ureda. Djevojka se tada poigravala egzotičnom kineskom lepezom, a to je smjesta privuklo Macárija i razbudilo njegovu maštu. Preko zajedničkog poznanika upoznao je djevojku i ubrzo zamolio ujaka dopuštenje za ženidbu, čemu se ovaj žestoko usprotivio te nećaku zaprijetio gubitkom posla i nasljedstva. To je mladića nagnalo da prihvati rizičnu ali potencijalno unosnu poslovnu ponudu u Cape Verdeu...
Kad se govori o portugalskom filmu, prvo ime koje pada na pamet je Manoel Cândido Pinto de Oliveira. Vitalni filmaš koji i sa 104 godine neumorno snima službeno je najstariji aktivni redatelj na svijetu koji praktički kontinuirano djeluje već više od osam desetljeća, točnije od njegova dokumentarnog prvijenca "Douro, Faina Fluvial" iz 1931. Kad se kaže da je de Oliveira neformalna istoznačnica za sedmu umjetnost iz zemlje fada i vrhunskog nogometa, ističe se i činjenica da je on, nakon što se nepotpisan pojavio u nijemom filmu "Fátima Milagrosa" Rina Lupoa iz 1928., svoj službeni prvi glumački nastup ostvario u drugom portugalskom zvučnom filmu, komediji "A Cançao de Lisboa" (1933) Joséa Cottinellija Telmoa. Kao jedini živući autor koji je obilježio i nijemi i zvučni film u svojoj domovini, iznimno vitalni i energični de Oliveira (Božanstvena komedija, Samostan) u većini svojih ostvarenja, dokumentarnih baš kao i igranih, okvirno se bavi sudbinom svijeta te smislom života i smrti, pri čemu nadahnuće i energiju crpi iz teatra...