Postariji umirovljeni državni službenik Umberto Ferrari (C. Battisti) sudjeluje u demonstracijama kojima penzioneri traže povećanje svojih bijednih penzija. Policija rastjera gužvu, a Umberto se vraća u svoj sobu koju dijeli sa psom Flickom. Njegova jedina prijateljica je Maria (M. P. Casilio), sluškinja u pansionu, koja je trudna s jednim od dvojice vojnika, a niti jedan ne želi priznati očinstvo. Umbertova gazdarica Antonia (L. Gennari) traži da joj plati zakašnjelu stanarinu, ali on i kad proda sat i neke knjige nema dovoljno. Razboli se i završi u bolnici. Boravak u bolesničkoj sobi tek je na kratko odgodio njegove brige, jer kad se vratio nije bilo psa, a gazdarica ga je izbacila na ulicu...
Crno-bijeli talijanski film, remek-djelo neorealizma, potresna je priča o bijedi i usamljenosti umirovljenoga državnog službenika i njegovoj borbi za ljudsko dostojanstvo. Priču je režirao Vittorio de Sica, najistaknutiji predstavnik talijanskog neorealizma (Čistači cipela, Kradljivci bicikla, Čudo u Milanu). Od polovice pedesetih De Sica napušta neorealistički model i tada nastaju filmovi kao što su: "Ciociara", "Jučer, danas, sutra", "Vrt Finzi-Continijevih".
Film "Umberto D." nominiran je za Oscara 1957. u kategoriji najboljeg scenarija (Cesare Zavattini), a redatelj De Sica nominiran je u Cannesu 1952. za Veliku festivalsku nagradu.